Sokolski dom
Kategorizacija: Spomenik kulture od velikog značaja
Adresa: Ulica Obala Sonje Marinković 1/2
Katastarska parcela br. 4825/1 K.O. Zrenjanin
………………………………………………..
Prvi vlasnik: Sokolsko društvo i Grad Veliki Bečkerek
Vreme gradnje: 1924. godine
Projektant: arh. Dragiša Brašovan
Stil: akademizam (neoklasicizam)
Oficijelna kulturna politika između dva rata, između ostalog i kroz ideju sokolstva, pokušava da konstruiše novi tip jugoslovenske kulture. U to vreme masovno građeni, sokolski domovi po Vojvodini u svom likovnom izrazu prizivaju „nacionalni duh“ kroz folklorizam i srednjovekovlje. Brašovan na ove izazove odgovara univerzalnim vrednostima.
Razumevanje opusa Dragiše Brašovana (Vršac, 1887 – Beograd, 1965), jednog od pionira naše moderne arhitekture, tek u najnovije vreme dobija sigurnije obrise. Uistinu, biografima nije bilo lako da se snađu u Brašovanovim lutanjima od „boema do gospodina, od akademičara do moderniste, od feudalne mađarske aristokratije do posleratne naše birokratije“, kako je još pisao arhitekta Nikola Dobrović šezdesetih godina prošlog veka.
Jedno od prvih Brašovanovih izvedenih dela, odmah po povratku u Srbiju (nakon studija u Budimpešti i rada u jednom od najpoznatijih ondašnjih arhitektonskih ateljea) jeste zrenjaninski Sokolski dom. Projekat je urađen 1924. godine – odmah nakon što je na poziv Uroša Predića uradio projekat orlovatske pravoslavne crkve.
Bečkerečki Sokolski dom je u srpskoj istoriografiji vrednovan na najrazličitije načine. Mišljenja su išla od ocene da je u pitanju „jedan napadni akademski monument projektovan za duhovne potrebe malograđanske sredine“ do vrednosne ocene da je reč objektu koji se na gotovo genijalan način likovnim jezikom arhitekture suprotstavlja vladajućoj političkoj euforiji u novonastaloj državi.
U čemu se u pogledu zrenjaninske sokolane ogledala genijalnost arhitekte? Već na prvi pogled, zapaža se zapanjujuća razlika između ovog i brojnih drugih sokolskih domova koji su u to vreme građeni po Vojvodini. Oficijelna kulturna politika između dva rata, između ostalog i kroz ideju sokolstva, pokušava da konstruiše novi tip jugoslovenske kulture. Brašovan se očigledno ne slaže sa veličanjem takve vrste. Njegov Sokolski dom jedini ne priziva „nacionalni duh“ kroz arhitektonsku naraciju folklorizma i konstruisanog srednjovekovlja. Umesto toga, on kroz arhitektonski jezik iskazuje univerzalne vrednosti i nepromenjene kvalitete. Ukratko, umesto tada opšteprihvaćene krilatice „najbolje u slovenstvu“, Brašovan je reinterpretirao u „najbolje u čovečanstrvu“. Postigao je to vezujući se, u oblikovnom pogledu, za nasleđe klasične grčke i rimske arhitekture – koja je uostalom i bila okosnica njegovog akademskog obrazovanja.
Napomena: Neophodno je izvršiti konzervatorsko-restauratorske radove na statuama zgrade.
Vesna Karavida
Literatura:
N.Dobrović,Stvaranje arh. Dragiše Brašovana, Arhitektura i urbanizam br.33-34, Beograd 1965.
A.Kadijević, Život i delo Dragiše Brašovana (1887-1965) Godišnjak grada Beograda knj.37, Beograd 1990
A.Ignjatović, Arhitektonski počeci Dragiše Brašovana 1906-1919, Beograd 2004