Istorijat Prostorno kulturno – istorijske celine ,,Staro jezgro zrenjanina”
Teritorija na kojoj se nalazi današnja prostorno kulturno-istorijska celina naselјena je od najstarijih vremena, tako da tragove lјudskih naseobina možemo da pratimo od neolita, što potvrđuju brojni arheološki nalazi. U istorijskim izvorima Bečkerek (stari naziv grada) se prvi put pominje 1333. godine u spiskovima skuplјača papskog desetka. U 15. veku Bečkerek se nalazio pod upravom Despota Stefana Lazarevića, kasnije Đurđa Brankovića, koji su bili vazali ugarskog kralјa.
Prostorno kulturno-istorijska celina predstavlјa vrednu, zaokruženu istorijsku celinu spontano oformlјenu tokom poslednjih dvesta godina. Nukleus starog jezgra grada, počeo je da se formira još u 16. veku. Tada je na širem prostoru današnjeg centralnog trga podignuta tvrđava (1528. godine) radi odbrane od Osmanske imperije. Osmanlije ipak osvajaju Bečkerek 1551. godine, grade džamiju u blizini tvrđave i od tada gospodare gradom sve do 1717. godine. Tvrđava je odredbama Karlovačkog mira 1701. godine porušena, a mirom u Požarevcu 1718. godine, grad je pripojen Habzburškoj monarhiji u okviru koje će se razvijati sve do 1918. godine.
Razvijanje Bečkereka u savremenu urbanu aglomeraciju panonskog tipa trajalo je tokom celog 18. veka, kada se spontano formirana mreža ulica zamenjuje ortogonalnom, baroknom. Na karti s kraja 18. veka vidi se već formirani glavni gradski trg i glavna ulica u skoro istom obliku u kakvom je danas. Upravo u ovom periodu, od potpuno zapuštenog mesta, Bečkerek je postepeno prerastao u veći grad regionalnog značaja. Privilegijama 1769. godine Bečkerek dobija status trgovišta, a 1779. godine postaje sedište ponovo uspostavlјene Torontalske županije kao njen privredni i administrativni centar. Iako je u sastavu Ugarske kralјevine, u Bečkereku živi značajan broj srpskog živlјa, o čemu svedoči srpska pravoslavna crkva Uspenja Bogorodice iz 1746. godine u Svetosavskoj ulici, koja danas predstavlјa jedan od najvrednijih spomenika kulture.
Nјegov dalјi urbani razvoj zaustavio je veliki požar 1807. godine, koji je uništio veći deo graditelјskog nasleđa 18. veka. Posle požara, pristupilo se prosecanju novih ulica, zidanju javnih i privatnik zgrada od kvalitetnijeg materijala a podignuti su i novi mostovi. Dosegnuti obim grada nije se mnogo menjao tokom 19. veka, kao ni karakter ulice, izražen u kućama u nizu i podignutim na regulacionoj liniji. Plan grada iz tog perioda pokazuje da su iz jezgra sasvim nestali ruralni tipovi kuća. Među prvim javnim zgradama podignutim od početka 19. veka ističe se: nova Županijska zgrada, Gradska kuća, Pozorište, Pijaristička gimnazija sa kapelom i apostolskom administracijom, a u drugoj polovini veka nova katolička crkva na trgu.
Vreme od poslednje dve decenije 19. veka do Prvog svetskog rata smatra se najplodnijim periodom u izgradnji grada. Podižu se nove kuće, javne i privatne palate i vile bogatih građana. Županija raspisuje javne konkurse za izgradnju zgrada za smeštaj svojih novih institucija na kojima će svoje učešće uzeti i priznati arhitekti iz Budimpešte, Temišvara, Arada ili Praga (Eden Lehner, Đula Partoš, Lipot Baumhorn, Ištvan Kiš, Šandor Ajgner, itd.). Tada vladajući stilovi akademizma i secesije u Evropi postaće prepoznatlјivi i u arhitekturi Bečkereka. Na trgu Franje Josifa (danas Trg slobode) proširuje se i rekonstruiše Županijska palata (danas gradska kuća), gradi se Finansijska palata (danas zgrada Narodnog muzeja), Trgovačka akademija i zgrada hotela ,,Grand Vojvodina”. U glavnoj ulici koja do danas predstavlјa najvredniju ambijentalnu celinu starog jezgra, podižu se i neke od najpoznatijih kuća bogatih građana (zgrada Karla Helmbolda, palata Panji, palata Daun, robna kuća nameštaja ,,Bence i sin”), zatim zgrade banaka i štedionica. Podižu se novi gvozdeni mostovi na mestu starih drvenih. Kej 2. oktobra čini obodni prostorni i vizuelni okvir. Na njemu su dve izuzetno vredne građevine koje predstavlјaju najznačajnije urbane repere u morfologiji grada – Palata pravde i Reformatska crkva. U zaštićenu okolinu prostorno kulturno-istorijske celine spada i kompleks koji se pruža duž obale Begeja a čini ga palata Lazara Dunđerskog i objekat pivare u njenom produžetku.
Period između dva svetska rata karakteriše značajna arhitektonska produkcija, kako po broju objekata tako i po njihovoj vrednosti. Arhitekta Dragiša Brašovan, osim značajne graditelјske aktivnosti (Sokolski dom, rekonstrukcija Srpske banke, vila Perišić) ostao je zapamćen po funkciji gradskog arhitekte koju je obavlјao u periodu od 1919. do 1920. godine, dok je arhitekta Đorđe Tabaković tridesetih godina 20. veka projektovao zgrade Dečjeg doma, Trgovinsko-industrijsku komoru, Javnu berzu rada i Banovinsku štedionicu, izvanredne primere arhitekture moderne na ovim prostorima.
Bojan Kojičić, istoričar umetnosti
Vesna Karavida, istoričar umetnosti